istina
Nastavljam dalje svoju priču ma koliko ona bila zamorna za svakoga tko je bude čitao ili razmišljao o rječima koje su kroz ove retke napisane.
U ovome mome životu, traženju boljeg života, traženju samostalnosti i vjere u bolje sutra izgleda da ja sve više tonem, tonem u neko svoje raspoloženje, neki svoj život od kojeg sam svojevremeno nastojao pobjeći, medjutim nisam izgleda dovoljno brz ili pameta, neznam ni ja sam
Svaki dan, baš svaki dan pun je nekog treženja mene, traženja razumjevanja kojeg nikako da nadjem, traženja izlaza ali su sva vrata tako čvrsto zatvorena za mene da jednostavno ostajem u onoj "prostoriji" u kojoj sam godinama bio.Takodjer, vidim svakim danom da starim, da starim i psihički i fizički a nisam toliko star, vidim da mi jednostavno tjelo otkazuje, otkazuje mni poslušnost a njemu sam ponajviše vjerovao. Jer, budim se umoran, ljegam u krevet umorniji, ne jedem i osjećam se užasno. Prijatelji koje imam, a imam ih dosta, vide jednog čovjeka koji svakim danom sve više i više kopni, a nitko ga se ne usudi pitati što mu se dešava, zašto je taj čovjek do juče bio čovjek, a sad najednom, najednom on postaje netko drugi, doslovice neprepoznatljiv.
I pitam se na kraju večerasšnjog pisanja i razmišljanja, šta je meni? I odgovor pronalazim duboko u svojoj povredjenoj duši, u svome srcu. Jednostavan odgovor na sva moja pitanja, ja sam pogrešio šta sam mislio da moram svakome pomoći, da se moram za svakoga žrtvovati, a onaj tko mi je najdraži i za kojeg sam se najviše žrtvovao, jednostavno mi okrenuo ledja, jednostavno me gura od sebe.
Takav je moj život, bijah gore, sad sam dolje, uspravih se pa padoh, samo neznam dokle ću tako, gdje je kraj ovim mukama.
Laku noć, ja još jednu noć ne spavam, čuvam vas!
istina
Večeras ću da pišem o ljudskoj gluposti, gluposti koju susrećemo svakodnevno i nemožemo je jednostavno izbjeći, ona živi u nama, ona živi u našem okruženju.
Naime, već nekoliko dana pratim neke komentare osoba koje si umišljaju da su bogom date, da mogu druge osudjivati a da sebe sami ne vide i ne osudjuju svoje ponašanje. U tim raznim komentarima razaznajem govor mršnje i netrpeljivosti u raznim oblicima a ponajviše u obiliku nacionalne pripadnosti. Neki se usude pisati o temama vezanim za našu ne tako daleku prošlost i sebe uzdizati u nebesa, jednostavno stvarajući u nama sliku da smo mi u to vrjeme jednostavno zalutali.
Ovo je različito od onog što sam do sada pisao, ali jednostavno mislim da se ovo ponašanje pojedinaca ili grupa, sasvim mi je svejedno, usko nadovezuje ana svo moje pisanje do sada.
Pokušao sam prijašnjim pisanjem odagnati ružna razmišljanja o okolini u kojoj obitavam, pisanje mi je u tome špomoglo da na drugi način savladavam prepreke, medjutim vidjevši osobe i čitavši njihove postave, jednostavno počinjem razmišljati na način da se u nama ukorjenila tolika mržnja, zavist i nepovjerenje da sami sebe u odeedjenom trenutku izjedamo.
Dragi moji prijatelji, nismo rodjeni da mrzimo, nismo rodjeni da stalno jedni drugima tražimo mane i da ih iskorištavamo za svoje neke ciljeve, pokvarene ciljeve, mi smo rodjeni da živimo, da radimo i stvaramo bolje sutra i da ukoliko to neuspjevamo na način kako smo zamislili da tražimo pomoć okoline, a ne da svojim ponašanjem stvaramo neprijateljstvo te iste sredine u kojoj živimo.
Laka vam noć!
istina
Kad čovjek piše o nekim dogadjajima misli da će postići nekakovi cilj, medjutim kod mene se dešava da svakim danom postajem sve nervozniji, sve nezadovoljniji okruženjem i životom općenito. Jer, nema dana kad ne pomislim da sam u nečemu pogrešio, nema dana kad ne dolazim obavljati posao o kojem sam financijski ovisan, a da ne pomislim da me čeka još jedna zamka, još jedno maltretiranje.
Nikada, baš nikada nisam mislio da ću pisati o stvarima o kojima sada pišem, jer jednostavno sam osoba koja ima svoje planove, ciljeve i najposlje želje. Medjutim, u tim mojim planovima, ciljevima i željama uvjek do sada je postajala ili se javlja osoba koja ih jednostavno blokira, usporava ili negira. Zahvaljujući takovim osobama ja jednostavno odustaje i pokušavam na odredjeni način bježati od stvarnosti i neki iracionalni svjet, u svjet kojem je glavna karekteristika loše razmišljanje os svemu šta me okružuje, o ljudima koji su neprijatelji sebi a onda i svima oko sebe, a ja sam jedan od njih koji ima u svome okruženju.
Neću više, zamaram sebe i sve oko sebe, imam puno neprospavanih noći iza sebe, jako sam umoran.
istina
Nastavljam dalje pričati svoju priču i svoju istinu, jer mislim da je ona sve što mi ostaje u ovom bjednom životu.
Naime, u prošlim redcima pričao sam vam o "Bračaninu" i njegovom načinu da ne kažem ugnjetavanje i potcjenjivanja ljudi i njihovih vrijednosti. Njegov ego je svakim danom sve veći i sve više osoba, sve više tih napaćenih djelatnika gleda ga sa strahom u očima jer jednostavno se boje za svoje sutra, boje se za sebe. Naime taj jadni "Bračanin" dobio je moć, dobio je vlast i on misli da je jednostavno iskoristi do krajnjih granica. Medjutim medju tim napaćenim mladim ljudima je osoba koja je sposobna njemu reći sad je dosta, bez obzira na posljedice takovog govora, i taj "Bračanin" se na jednom osjeća ugroženo, potcjenjeno od samo jednog čovjeka, dok drugi, drugi i dalje misle da je on nedodiriv, da je on vlast i moć
Pričam vam priču koju ste vi vjerojatno koji ovo pročitate i sami prošli, ali moj moto kroz ovaj bjedni život je bila borba za sebe, akako sam se naučio boriti za sebe kroz te silne godine, tako sada sve svoje snage usmjeravam da pomognem osobama do kojih mi je stalo.
Odabrao sam "grub" način borbe, nadam se da ću uspjeti.
istina
Postoje osobe pune zlobe i nerazumjevanja? Pa postoje i svakodnevno nas okružuju, okružuju i uništavaju, a mi jdnostavno neznamo način na koji se obraniti, kako izbjeći njihov napad njihovo ponižavanje. Ja sa jednom osobom takovog kalibra radim i moram se susretat svakodnevno, a ona, ona sa pozicije rukovodioca misli da može sve, da me može omalovažavati i ugnjetavati. Taj idiot od čovjeka, nazvaćemo ga imenom "Bračanin", je toliko iskomplekisirana osoba da jednostavno ne shvaća da svojim činjenjem u meni jača otpornost, jača moj ego koji će ga jednog dana dovesti u poziciju da ja odustanem.
Počeo sam o nečemu koje je usko vezano za moj način pisanja u prijašnjim blogovima, jer moj život je sveden na trpljenje, na pokušaj čuvanja mene samoga od svih stresnih situacija, akojih sam ja u svome životu imao napretek. Naučio sam jedno da svakim danom, bez obzira, postajem sve jači, s jedne strane, medjutim moje zdravlje je toliko načeto poradi prijašnjih borbi, da neznam, starno neznam dokle ću moći ovako.
Lku noć!
istina
Tužno da tužnije nemože biti, jer manipulacije i izrabljivanje ne prestaju. Jednostavno koliko god čovjek pokušao shvatiti gdje su krajnje granice ljudske gluposti, on jednostavno sve više tone u istu glupost.
Naime, u zadnje vrjeme, gledam oko sebe ljude, gledam ih i razmišljam o tome da smo svi postali robovi, robivi neshvaćanja i razilaženja. Jer, svakodnevno susrećemo jedan tip razmišljanja: "to nije moja obveza, nisam ja kriv", a sve je isto, to je njegova obveza i stvarno je radi neispunjenja te obveze on kriv a netko drugi.
I sada dosta mudrovanja, laka noć!
istina
Kad čovjek priča priču, kad piše o nečemu što se njemu dogodilo, onda nastoji da sve svede na jedno razmišljanje, a zašto baš meni?
Ja pokušavam odgovriti godinama na to jadno pitanje, ali jednostavno ne nalazim odgovora, jednostavno se sve više hzapetljavam u pitanja, pitanja bez odgovora. Danas gledam oko sebe svjet u jednoj velikoj nevjerici, jer kako objasniti ponašanje osoba do kojih je meni stalo nevjerojatno nezainteresirano, nepovjerljivo a u krajnjem slučaju čak se nazire i stari problem, novac.
Kako da se postavim u takovoj poziciji, odgurnuti sve od sebe i početi opet iznova, ignorirati. Neznam jednostavno neznam sada izlaz iz ove situacije i vjeruj mi, jednostavno se gubim iz dana u dan. Jedan komentar na post mi je bio dovoljan da shvatim svoje nashvaćanje, i sada ću živjeti dan na dan, pa dokle ide.
Umoran sam od svega, strašno sam umoran i pričam jednu priču koju ja na kraju kad je završim možda neću razumiti.
istina
Grubo, grubo žvuče rječi čovjeka koji je razločaran, koji traži sebe a nikako da pronadje bar jedan dio sebe. Iz rječi čovjeka kao što sam ja proizlazi samo gorčina i razočaranje, razočaranje u okolinu u kojoj živi i u kojoj je živio, razočaranje ljudima i njihovim niskim udarcima, koje ja primam svaki dan. Onda se pokušavam sjetiti kad je to počelo i nemam osjećaj ni za taj period, a kad će završiti, e to stvarno neznam.
Mnogo puta sam se takodjer pitao, onako samo za sebe, zar sam ja stvarno kažnjen što svima činih a ne dobih nikada kakovu takovu pomoć ili podršku od tih ljudi. Neznam, možda sam previše očekivao, možda sam zalutao u pogrešno vrjeme i mjesto, možda sam u pogrešno vrjeme rodjen. Neznam, jer pokušavajući tražiti odgvore imam osjećaj da ludim.
Toliko, nemogu više pisati.
istina
Jutros ću početi priču ljudskoj zlobi, o upornom nastojanju da se nekoga diskreditira, da se uporno pokušava uništiti i moj život i osoba do kojih mi je stalo.
Godinama pratim takova raspoloženje okoline u kojoj obitavam. Godinama se borim sa takovim ponašanjem i uvjek sam sebi govorio da je sutra novi dan i idem ispočetka, zaboravljajući šta mi se desilo prethodni dan. Ali nekada jednostavno ne mogu, ne mogu gledati u oči toj ljudskoj zlobi, toj ljudskoj nevjerojatnoj drskosti da ulazi u moj život ili da ulazi u tudje živote. Ove dane pokušavaju uništiiti jedan mladi život, pretvarajući nevinost u izopačenost, u ništavilo, ali vjerujte mi, njihova zloba jednom mora stati, a stati će kad je konačno odem, kad me više nebude.
Neću ulaziti dalje u priču, izjeda me, onaj tko je bude pročitao možda sbe prepozna.
istina
Juče sam počeo svoje pisanje sa mlobom da mi pomognete da ostanem neormalan, a sigurno ste se pitali zašto samo ta rečenica, zašto samo ta molba?
Jučerašnji dan bi čovjek da kože najradnije zaboravio, ostavio u jednom davno prošlom vremenu, medjutim život je takav, nepredvidiv i težak. Naime, juče sam poslje četri godine nevidjenja i šutnje sreo osobu do koje mi ni na koji način nije stalo, osobu radi koje pišem ove redke, osobu koja mi je uništila život. I kakav je to bio susret, susret pun gorčine i mržnje, susret pun nepovjerenja. Zašto se morao desiti taj susret, radi jedne velike stvari, jer ta moja bivša morala je preuzeti od mene jedan jako vrjedan "paket". Kako ga je preuzela, kako je reagirala kad asm joj davao taj vrijedan "paket", ne mogu vam opisati, nema tih rječi na koji bi vam način njeno ponašanje mogao opisati.
I tako, prošao je taj dan, prošlo je moje traženje pomoći i danas se vrećam svome normalnom životu, a on je utoliko normalan da se molim svaki dan da mi doje drugi dan i da on ne bude vazan za nikakovu traumu, nikakovi pritisak a kako to izbjeći - neznam.
Kasno je, laka vam noć ili još bolje, dobro jutro.
